Tragam za blagom među ruševinama

Kapka Kassabova, bugarsko-škotska pjesnikinja i prozaistica od ranih 1990-ih živi na engleskom govornom području i piše na engleskom. Za sebe kaže da je u vječnoj potrazi za mogućnostima transformacije koji proizlaze iz susreta s ljudima i mjestima. Zanimaju je sjecišta i stjecišta, margine i posljedice. U svojem Balkanskom kvartetu – knjigama Granica (hrvatsko izdanje 2022, prijevod Martina Čičin Šain, izdavač OceanMore), Prema jezeru (hrvatsko izdanje 2024, Fraktura), Anima (hrvatsko izdanje 2025, Fraktura) i Eliksir (hrvatsko izdanje u planu 2026, Fraktura), potonje tri u prijevodu Patricije Horvat – istražuje bogate ljudske i prirodne ekosustave obilježene traumama, uranja duboko u kolektivnu povijest i bavi se neraskidivom povezanošću i međuovisnošću ljudi, biljaka i životinja. S Kapkom Kassabovom za Vijenac razgovaramo u povodu njezina gostovanja na Festivalu svjetske književnosti.

Snimio Anto Magzan / FSK

Godine 1992, u 19. godini života, s obitelji ste odselili u Novi Zeland. Kakvo je bilo to iskustvo početka življenja u novom jeziku i što je ono značilo za vaš literarni glas, koji se već prije počeo razvijati?

Prve su godine bile teške. Prvo zbog traume koju smo doživjeli u Bugarskoj, izazvane padom režima te društvenim i ekonomskim srozavanjem koje je uslijedilo. Zatim zbog kulturnog šoka prouzročenog preseljenjem iz Europe na pacifički otok, izolacije obitelji u novom, nepoznatom okružju, mojih adolescentskih emocionalnih previranja i, dakako, jezika! Malošto sam razumjela. Imala sam osjećaj da se utapam u mraku, unatoč suncu i plažama na južnoj polutci. Pisanje i čitanje postali su mi pojas za spašavanje. No na kojem jeziku pisati? Poeziju sam pisala od djetinjstva. Ali moje je novo okružje bilo anglofono, a engleski mi je bio manjkav. Upisala sam studij francuske književnosti jer sam dobro znala francuski. I onda sam, usporedno s francuskim autorima, počela čitati engleske, i to sve što bi mi došlo pod ruku. Nabavljala sam tone knjiga iz antikvarijata i sveučilišne knjižnice, od Josepha Conrada i novozelandskih autora poput Janet Frame do moje omiljene Enciklopedije psihopatologije. Tako sam zaobilazno došla do engleskog. I počela pisati prve pjesme na tom jeziku.

Drago mi je što ste spomenuli Josepha Conrada, koji je naučio engleski tek u ranim dvadesetima, a postao je jednim od najvrsnijih romanopisaca na tom jeziku. Uvijek sam se divila njegovu baratanju jezikom, koje je tako maestralno možda baš zbog toga što nije izvorni govornik. Tu dimenziju prepoznajem i kod vas. Je li pogrešan moj dojam da u istraživanju mogućnosti engleskog jezika uživate utoliko više što ga niste dobili rođenjem?

Da, u to sam vrijeme mislila: Ako je mogao Conrad, mogu i ja. I doimalo mi se prirodnim i iskrenim pisati na jeziku u kojem živim. Da sam nastavila pisati na bugarskom, bio bi to dvostruki egzil i monolog s mojim nekadašnjim ja. A ja sam željela dijalog s novim okružjem, s tim novim, čudnim mjestom zvanim Aotearoa (maorski naziv za Novi Zeland, op. prev.). U kojem sam se osjećala otuđeno sve dok ga nisam napustila, 12 godina kasnije. Premda su ljudi bili ljubazni i srdačni. Ne mogu to objasniti, ali u svojoj sam poeziji istraživala taj paradoks. I da, uživala sam u engleskom jeziku. Za mene je jezik glazba i nisam toliko usredotočena na značenje riječi koliko na ritam rečenice. A rečenica nosi melodiju emocionalnog i imaginarnog iskustva.

U Balkanskom kvartetu radnja se uglavnom odvija u Bugarskoj, što znači da se većina razgovora koje prenosite nije vodila na engleskom. Mi iz slavenskih jezika katkad prepoznamo igru riječi u pozadini. Koliko vam je teško prebaciti dijaloge iz bugarskog u engleski, a da se zadrži ne samo smisao nego i duh?

Pomirila sam se s time da će se u prijevodu izgubiti dio živopisnosti, nijansi i raskošnih kulturoloških značenja. Najviše se izgubi kada ne uspijem na engleskom izraziti dijalekt i humor. No to je ujedno korisno, jer me potiče da prenesem bit svojih likova ne oslanjajući se na njihovu „ekscentričnost“. Na neki način zahvaljujući tome moji portreti osoba i susreta postaju ljudskiji, univerzalniji, pa i blagonakloniji. Jer u tim je četirima knjigama najviše riječ o onome što sada zovem „susreti prožeti blagonaklonošću“, a to je ono nešto onkraj regionalnosti, nacionalnosti i jezika. Ionako kasnije, kada knjigu ponovno ispisujem na bugarskom (uz pomoć prevoditeljica), vratim izgubljeno. Imena likova i mjesta tad se veličanstveno uzdignu, poput planina koje ih okružuju, i otkriju svoju višedimenzionalnost. No u tome se tada možda izgubi nešto od jezgrovite jasnoće engleske inačice.

Mnoge ste toponime u knjigama preveli. Time mjestima o kojima pišete dajete bajkovitu, mitsku dimenziju. Iz vašeg iskustva, je li Balkan u predodžbama zapadnjaka predio koji je zapeo u prošlosti? Zaostao? Opasan?

Balkan je riznica mitova i stvarnih priča. Mnoge su od njih neizgovorene, ili zaboravljene, ili su ih monolitne nacionalne povije­sti preispisale. No ostale su tik ispod površine. Kao što Rumi kaže: „Kad ugledamo ruševinu, možemo se nadati blagu.“ Na Balkanu imamo mnoštvo ruševina, i u materijalnom i u psihološkom smislu. A ja tragam za blagom među ruševinama.

Kada je riječ o zapadnjačkim predodžbama, tim se složenim pitanjem bavim u knjizi Prema jezeru. No pogledajmo sadašnjost: mi, balkanski narodi, potpuno smo odgovorni za svoju sudbinu i sudbinu svojega okoliša. Budemo li cijenili nevjerojatnu, božanstvenu prirodu koja nas okružuje, i drugi će je cijeniti. Balkanska civilizacija i balkanski ekosustavi odlikuju se jedinstvenom vitalnošću. Zatrpavamo svoja mjesta i duše smećem, dopuštamo korumpiranim vladama da za profit iskorištavaju naše resurse, zdravlje i spokoj, ratujemo jedni protiv drugih i protiv prirode: za to nije kriv Zapad. Moramo odrasti i osloboditi se tiranije i mržnje prema samima sebi. To je jedno od mnogih pitanja kojima se bavim u knjigama Granica, Prema jezeru, Eliksir i Anima.

Volim toponime jer pričaju priče čak i kada više nema ljudi ili kada ih službena povijest ušutka. Imena mjesta u mojim knjigama obično su prijevodi stvarnog značenja. Tako ostaju dio priče na svim jezicima, a ne samo na izvornom. Katkad sama izmislim imena: Selo Vječnog Života, Selo u Dolini, Orelek (u Animi), izvedeno od riječi orao. Činim to kada previše toponima zagušuje prozu, kada dobijem osjećaj da simbolično ime rasvjetljava priču ili kada želim sakriti stvarnu lokaciju.

Osjećate li svojevrsno „unutarnje poslanje“ da čitateljima diljem svijeta približite duh Balkana?

Da. Ali to nije planirano, nego instinktivno. Proizašlo iz ljubavi i bijesa. Moja je duhovna misija jednostavno živjeti, učiti, shvatiti i prenositi ljudsko iskustvo. To vrije­di za sve nas. Samo što ja to činim istražujući mjesta, a na Balkanu ima mjesta koja mi se obraćaju i mame me, moćno poput sirena. Slijedim njihov zov ne znajući što će se dogoditi, ali sigurna da me čeka nešto čudesno. To je poput zaljubljivanja. I osjećam potrebu podijeliti s drugima ono što vidim na svojem životnom putu. Zato pišem.

U svim vašim proznim knjigama itekako je vidljivo da ste (i) pjesnikinja. No isključivo poezijom zacijelo ne biste doprli do toliko čitatelja. Što vam (još) omogućuje proza, a što ne može poezija?

Riječ je o glasovima. Kao što kaže Svetlana Aleksijevič: „Zaljubljena sam u samotni ljudski glas.“ Moje knjige nastanjuju ljudski glasovi i priče. Poezijom u konvencionalnom smislu to se ne može izraziti. Dok sam pisala poeziju, bila sam u dijalogu. Kada sam počela pisati knjige o Balkanu, zakoračila sam u polifoniju. U epsku dimenziju. Izgubila sam ego i rasplinula se u kakofoniji, te naposljetku i jedinstvu, mjestâ i ljudi. I tako se moje dotadašnje pisanje oblikovalo u novi literarni oblik. Tom sam vrstom poetske proze sposobna izraziti sve te susrete prožete blagonaklonošću. Osim toga, za mene poezija nije pisanje strofa po papiru. Poezija je način gledanja. Pastir Sašo iz Anime nikad nije napisao pjesmu, ali je pjesnik.

Vi i ja obično se intenzivno dopisujemo dok prevodim vaše knjige. Surađujete li i inače često sa svojim prevoditeljima?

Najintenzivnije surađujem sa svojim bugarskim prevoditeljicama. S drugima – kako s kime. Za mene su prevoditelji neopjevani junaci, poput djelatnika hitne pomoći. Bez vašeg rada, Patricija, ne bih došla u Zagreb i moje bi knjige bile manje.

Što vam je najvažnije da prevoditelji postignu u prijevodu vaših knjiga?

Kada je riječ o prijevodu mojih knjiga, najvažnije mi je da sačuvaju umjetnost knjige. To znači da imaju osjećaj za glazbu, gracioznost i sklad te da prenesu duh, ozračje, humor i poeziju teksta.